18.listopada našu školu posjetila je književnica Bojana Meandžija koja nam je predstavila knjigu Trči! Ne čekaj me…Nakon predstavljanja knjige, zamolili smo književnicu da nam odgovori na nekoliko pitanja.
Možete li nam reći nešto o sebi?
Ja sam Bojana Meandžija rođena sam 4. listopada 1978. godine u Karlovcu. Pohađala sam osnovnu i srednju školu i diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. I danas živim u Karlovcu te radim u izdavačkoj kući Alfa.
Možete li nam opisati kada ste i kako osjetili potrebu da napišete ovaj roman?
Potrebu sam osjetila jedne noći kada se dogodilo nešto na što uopće nismo bili spremni. Mislila sam da je kraj i da nećemo preživjeti, ali sam željela zapisati nekoliko rečenica u nekakvom sastavku mojoj nastavnici. Pošto nisam imala papira, zapisala sam tu prvu rečenicu na zid i iz te rečenice je nastao cijeli ovaj roman.
Kako ste proživljavali djetinjstvo kad ste živjeli u skloništu okruženi ratom?
Nije mi bilo svejedno. Uvijek volim reći da mi te četiri godine nedostaju. Teško je kad s trinaest godina moraš krenuti nekim novim putovima, otkriva ti se neki novi svijet. Moraš ga zapravo provoditi pod zemljom, nemaš baš nekih opcija, nema druženja…
Što mislite o ljudima koji su Vam ukrali djetinjstvo?
Volim reći da postoje dobri i zločesti ljudi. Ja mislim da svi ti ljudi koji su izazvali takvo nešto ne mogu biti dobri. O njima mogu imati samo ružno mišljenje. Dijete u ratu ili odrasla osoba koja proživi rat, ne može se baš osjećati dobro, sretno, a ni zadovoljno i samim time ne možeš voljeti te zločeste ljude, odnosno „sive ljude“ kako ih ja nazivam u svojoj knjizi.
Kako ste se odlučili za naslov? Ima li neko posebno značenje?
Moj sastavak kojeg sam počela pisati, tj. prvobitna verzija ove knjige, imao je radni naslov Moje… iz razloga što je to Moje označavalo neki moj osjećaj iznutra. Kad sam razgovarala s uredništvom izdavačke kuće, oni su mi savjetovali da je to naslov za odraslu populaciju i da djeca možda neće shvatiti što sam ja time Moje… htjela poručiti pa smo ga promijenili u Trči! Ne čekaj me… Htjela sam da ipak ima poveznicu s nečim iz knjige, a to je prva rečenica koju su nam mama i tata rekli kad je pala prva granata.
S obzirom na sve što ste proživjeli javlja li Vam se želja za osvetom ili ste uspjeli okrenuti novu stranicu?
Ja mislim da osveta nije lijep pojam. Uvijek u životu volim reći da treba oprostiti, ali ne zaboraviti ono što smo prošli i jednostavno krenuti dalje jer osveta opet navodi na nekakvu mržnju i opet na nekakve ružne pojmove. Tu smo gdje jesmo i idemo okrenuti novu stranicu života te krenuti dalje.
Postoji li još sklonište i zgrada iz romana?
Ta smeđa vrata u mojoj zgradi su nešto gdje sam ja u ovih dvadeset i pet godina ušla možda svega četiri puta jer me vraćaju u taj period, pogotovo me vraća taj miris skloništa isti kao što je bio prije dvadeset i pet godina. Kad osjetim miris, automatski me vrati u prošlost i ne želim uopće ulaziti dolje. To je period života koji želim zaboraviti.